Brain drain

Lozinka za tajne odaje

2006-06-23T17:07:00.000+02:00

Dovoljan je jedan dasak jutarnjeg vjetra koji donese moj miris k tebi. Uspijevas, a da ni sam ne znas kako, da pronadjes me u svojim sjecanjima i snovima. Kao da je to bilo u nekom drugom zivotu.

Znam da i ja imam moc prizvati uzivo te trenutke vjecne njeznosti, odraze djetinje radosti i iskrice koje sam znala i mogla izazvati bezbroj puta u tvojim ocima.

Kad se dogode takvi trenuci, onda se sjeti da je netko poceo zivjeti od onog trena kada te upoznao. Znaj da je netko dobio od Boga tajni zadatak da ce u ovom prolaznom svijetu izgraditi nesto neprolazno.

Znas one trenutke kada pokusavam sabrati rijeku rijeci koje mi naviru u misli, u samo nekoliko njih? Postaje mi tesko postaviti te rijeci u pravilan niz. Teze nego sto bi mi bilo isplesti rijetko slozenu ogrlicu od milijun malih bisercica duginih boja koje se presijavaju poput suze u mom oku kad samu sebe okrivim za to sto sam bila nesposobna izgovoriti taj jednostavni niz od dvije rijeci, koje netko drugi tako lako izgovori, a ja tako duboko osjecam.

Pozelim ti tom otrcanom frazom pozeljeti dobro jutro, svako jutro. Ali ne uspjevam, ne zato sto ne zelim, nego zato … zato … pokusavam smisliti neki razlog, onako kako to uvijek cinim, ali ovaj put me izdao moj odani stvaralac inace nepresusno vrelo ideja, ovaj put ostajem bez ikakvog smislenog razloga.

. . .

Zelim ti reci, ljubavi, da kad me nema u fokusu tvog pogleda, usnama dotaknes mali prst i ostavis njegov trag na svom obrazu. A tad ces, kao nekad dok si bio dijete i kad bi ti ispricali sada vec pomalo zaboravljene bajke i pozeljeli laku noc dodirom usana na tvom obrazu, opet osjetiti caroliju poljupca. Budi siguran, zivjeti ces opet za onaj misticni osjecaj, dok ti iscrtavam svojim usnama po obrvama i celu, po nosu i trepavicama, obrise tih dugo skrivanih rijeci i emocija, zelja i ceznji.

Znas li da lozinku za otvaranje tajnih odaja imas vec odavno i sto se mene tice, moze tako i ostati do kraja zivota. Ali, onda moras znati i ovo. Ta ce te lozinka voditi u tajne odaje, klijetke i pretklijetke mog srca, danas, sutra i sve dok budem udisala zrak pod ovim prelijepim plavicastim mostarskim nebeskim svodom.
Imas li hrabrosti izgovoriti tu lozinku, kad te sljedeci put upitam tajni kod koji otvara srce jednog nestasnog stvorenja?

Porazio si me samo jednom dosada, onda kad si na tren uspio izazvati trag suza na mom licu, nakon dugo vremena. Onaj slani okus u ustima, nikada necu zaboraviti. Umalo me srce izdalo kad si poceo spominjati razocarenje i promjenu osjecaja prema meni.
Na srecu, nije dugo trajalo.

Ljubav je igra koja se igra od pocetka do kraja, a mi smo je poceli igrati obrnutim redoslijedom, kao kad pogledas svoj odraz u ogledalu. Sve je tu, a opet sve je obrnuto.

. . .

U pocetku sam mislila da je ljubav laz, prica za budale koji zive u snovima i svijet gledaju zamucenim pogledom ocima malog naivnog djeteta, sklonog povjerovati svemu sto mu kazu neki dobri ljudi. A onda sam pocela vjerovati u ljubav ''jer je ljubav je sve''. Od onda otkad sam prvi put zaspala kraj tebe, kraj zguzvanih plahti koje su bile samo smetnja i prepreka nasim tjelima u nastojanju da se spoje u jedno, pa smo ih kao u nepisanom dogovoru u snu, odmakli ustranu da nam vise ne smetaju a ostali smo samo ti i ja i nasa ljubav.

Sta mislis kako bi izgledao svijet da se ponovno rodim? Pristala bih i potpisala bih sve samo da jos jednom dozivim taj osjecaj da se probudim kraj tebe, da me jos jednom gledas kao neku samo tvoju ljubav, kao dio tvog bica koje ti je nedostajalo. A prije nego sto bih otisla, bacila bih pogled preko ramena kao i prvi put kad sam te vidjela.

A razlozi zasto se ovako osjecam i zasto ovo pisem ionako uopce nisu bitni. Oni ionako samo sluze da se opravdam pred Bogom onog dana kad me bude pitao zasto sam tako sretna kad sam u tvom narucju. Do tada cu vec smisliti neki razlog, jer meni to ionako ide od ruke.

. . .

Prica o ljubavi

2006-01-30T18:35:00.000+01:00

Nedavno sam se prisjetila jedne predivne priče o dvjema polovicama duše. Bilo je to dovoljno da nakon dugo vremena sjednem na voje staro mjesto za stolom i počnem pisati. Priča ide ovako nekako:

Kad je Bog stvarao čovjeka, prvo je stvorio jednu dušu. Onda je shvatio da to nije dovoljno, da tu nešto nedostaje, pa je stoga prepolovio tu dušu na dvije polovice. Svakoj polovici duše dao je njeno tijelo i poslao ih na različite strane svijeta. Kao zadatak dao im je da se traže, a kao nagradu kada se pronađu dao im je najdivniji osjećaj koji ljudsko srce i duša mogu osjetiti, osjećaj pripadanja jedno drugom i spajanja dvije razdvojene polovice duše u jedno.
Eto tako otprilike ide ta priča.
A najzanimljivije priče piše život. Napisao ih je bezbroj, lijepih i ružnih, sa sretnim ili tužnim završetkom. Ova koju ću vam ja ispričati spada u ove lijepe, a priča je to o ljubavi. Iako jedan moj omiljeni pjevač reče 'sve prave su ljubavi tužne', ova nije takva.

Ona se zvala Ella, a on Daniel.
Dan kojim počinjem priču bio je običan. Jedan slučajan susret koji nije mirisao ni na što posebno, nije ličilo da bi taj susret i upoznavanje dvoje dotadašnjih stranaca moglo krenuti u interesantnom smjeru. Sve se jako brzo razvijalo, nekoliko kava u gradu i Danielovih pogleda koje bi uhvatila na tren, dali su joj premalo podataka da mu se sviđa. Tek nakon nekoliko tjedana shvatila da joj je dan kad je upoznala Daniela, promijenio život. Nenadano je počela osjećati da joj se Daniel polako uvlači pod kožu, da osvaja dio po dio njenog srca, poput nekog dvorca na brdu kojeg je trebalo osvajati polako ali sigurno.

Ella nije bila osobito povjerljiva prema muškarcima, mislila je da ima razrađenu taktiku kad su muškarci u pitanju, kako da ostane nepovrijeđena. No, on ju je otključavao malo po malo, djelić po djelić njenog davno izgrađenog obrambenog zida padao je pred njegovom ljubavi. Slično je bilo i s Danielove strane. Iskrenost je bila ono što je uspjelo pobijediti barijere nepovjerljivosti. Pričali su o svemu, otvoreno, bez imalo straha da bi onaj drugi mogao to iskoristiti. Otkrivali su jedno drugom neke stvari koje nisu govorili nikome do sada.

Tada još puno stvari koje su se dešavale njima dvoma nisu imale smisla. Ustvari niti dan danas nisam sigurna da njih dvoje shvaćaju što se to desilo, što je toliko snažno ponijelo i jedno i drugo. Znam ono što mi je Ella rekla, da su oboje podlegli nekoj čudnoj i jakoj kemiji, koja je pretvorila Elline snove u stvarnost. Nije više morala sanjati nekoga tko će je razumjeti u potpunosti, u čijem će se zagrljaju osjećati sigurnije nego da je čuva nacionalna garda. Pokušala mu je objasniti da kad je s njim, vrijeme stane u tom trenutku. Ništa drugo je ne zanima, nitko drugi ne postoji osim njih dvoje.

Nikada do sada nije jače osjećala. Nikada joj nije bile jasnije da je to njena druga polovica. Nije bilo sumnje. Ako bi i posumnjala dovoljno je bilo da osjeti njegov čvrsti zagrljaj i sluša ga kako diše i kako joj priča da je voli jako, da je nikad neće povrijediti, da će uvijek biti uz nju, ma što da se desi da će je voljeti. Bilo je prekrasno osjećati toliku ljubav u ovom svijetu prepunom mržnje, nasilja, smrti. Čak toliko lijepo da ponekad više nije znala je li sanja ili je to stvarnost , 'too good to be true'. A ipak je stvarnost.

Ella sada živi svoje snove. Našla je svoju drugu polovicu duše i sad ima za nagradu svaki dan onaj predivni osjećaj s početka ove priče. Nije ovo kraj priče. Nitko ne zna kada će taj kraj doći, a do tada to je dio sna koji se živi i udiše punim plućima, dio života za koji vrijedi živjeti.

Dosao sam da ti kazem da odlazim

2005-10-07T14:43:00.000+02:00

U sitne sate jedne od brojnih neprospavanih noći u zadnje vrijeme, ubacila sam album od Dugmeta u CD-player i sve oko mene je nestalo a krenula je samo nezaustavna bujica mojih misli. Nisam ni slutila kako će moje sive stanice fascinantno izdvojiti iz svih pjesama samo one stihove koji me peku u ovo doba noći.

Rek'o sam joj da ću otić',
otić' iz ovog smiješnog grada
i da me pusti da spavam…

Dugo sam te promatrala tu noć kako prebireš svojim tankim, elegantnim prstima po tipkovnici i kako iz tih istih tvojih prstiju nastaju redovi i redovi zanimljivog štiva koje će sutra čitati neke nove generacije. Imaš talenta za pisanje, za slušanje malo manje. Ali ja nemam strpljenja čekati. Trenutno sam u vakuumu emocija, niti šta osjećam niti se sekiram zbog toga, a ipak sretna sam. F*ck! Nije baš lako saznati da si čitavog života bio u zabludi, i da upravo zbog tog saznanja nikad više neću biti onakvom kakvom sam bila prije godinu dana, prije mjesec, prije sat vremena. Nisam razočarana, samo malo tužna.

Vidio sam u snu ljiljan bijeli
crne konje i svatove bez pjesme
I tiho bez glasa odlaze nekud neki drugi ljudi,
tko zna gdje, ružan san
Hej noći stani, zora nek' svane

Prolazi noć. Otkucava 12, a ja još nisam spremna za otići. Kud me ovo sve vodi, zapitam se i ja. Vidim da si vrijedan odgovora ali dokle ću ti ga prešućivati, to je već teže znati. Provodim još par minuta tu s tobom, par minuta koji se pretvaraju u sat, dva, par sati. Dozivaš me u polutamnoj sobi, približavaš mi se i polako uzimaš za ruku. Ne želim te povrijediti, ali patetika nije ono što mi sada treba. Sigurno sam u to.

Ona spava, luduje mjesec
Ona spava i smješi se
Sutra putujem, pamti moje ime
Poželi sreću i ne zaboravi me
Sanjaj ne budi se, jutro ionako pokvari sve

Nisam te nikad vidjela takvog, kao danas kad sam te srela kako skitaš i lutaš sam ulicama svog rodnog grada, zamišljen, šutljiv. Nije ti bilo stalo do licemjernih i ljubomornih pogleda, pozdrava, zastajkivanja svakih 5 metara. Treba imati čelične živce pa preživjeti te jebene viritelje u tuđi život. Provodiš s društvom i dane i noći, prolaze brojne žene kroz tvoj život ali ne znaš dal' će itko ikad doći na moje mjesto, tražit ćeš me u njihovim očima lai me nećeš naći tamo. Tamo će biti neki drugi muškarci, neke druge noći, neke druge ljubavi do zvijezda. Znam da mrziš one tipove koji samo moraliziraju, hoće vaditi trun iz tuđeg oka a ono brvno u njihovom im nimalo ne smeta, mora da je grozno živjeti u njihovoj koži. Nemoj mi sad reći da sam jebena glupača jer mi nije važan novac, nije mi važna slava, titula, sponzorstvo. Važan si mi ti. Zašto živjeti ono što mi drugi nameću iz nekih svojih pricipa?

Pojavio se pun mjesec, poput svemoćnog voajera kojem je dostupna svaka soba i svaki prozor na svijetu, iznad našeg grada i zatekao me kako u sitne sate noći, prebirem po današnjem susretu, posebnom i neobičnom. Sranje. Pozvao si me danas na kavu, a meni vrag ne da mira, iako znam da je rizik ravan Evinoj ponudi jabukom svog dragana. No, nisam mogla izbjeći tvoj znatiželjni pogled ispod blago podignutih obrva, pomalo ispitivački uperen u mene. Ali ostao je gorak okus u mojim ustima, nakon prvog izgovorenog ''sad moram otići…''. Kradem ti misli, čuvam ih od nedokučivih tajnih odaja. Nakon tih riječi, ponašaš se kao da si se upravo probudio iz hibernacije: ''Da, odlaziš, pa šta?! Vratit ćeš se.''

Nikada ti više neću doći ni kada padaju kiše,
ni kada me tuga svlada ni kad mi loše ide
nikad, nikad vise, odlazim

Pogled je to bio koji nikad neću zaboraviti, kao ni onaj zaprepašteni tvog lica, izraz iznenađenja na licu koje je teško pokazivali bilo kakvu emociju. Ne sjećam se baš svih detalja, možda smo sjedili tako još nekih 5, 10, 15 minuta, a predvečerje se već polako pretvorilo u večer. Mrak je postao naš saveznik tada kada smo prvi i zadnji put sjedili ja i ti u našem rodnom gradu i sasvim rutinski kao da je to jedini mogući završetak, sredili da otputujemo zajedno. I bio je jedini mogući. Jer uloge su nam bile podijeljene već odavno. Nama je jedino preostalo da pokušamo odabrati pravi scenarij. Tebi se baš i nije sviđao tada ovaj naš. Jer, odabrali smo put u nepoznato.

A iz zvučnika zadnja stvar sa albuma i jedan najvećih hitova moje najdraže grupe iz vremena izgubljenih generacija, kojoj ja kradem stihove za inspiraciju, stih zbog kojeg je možda najviše i nastao ovaj tekst:

…došao sam da ti kažem da odlazim…

Upoznaj samog sebe

2005-09-15T13:27:00.000+02:00

SAMO NEMOJ MISLITI
da si izvanredan, krasan tip,
neodoljiv muškarac ili čarobna žena
jer u društvu, prilikom svečanog objeda, uz kavu
na veselju, u prvoj ili drugoj rundi uz čašu vina
znadeš sjajno razgovarati sa istomišljenicima,
odobravati im ili osporavati unedogled,
biti šarmantan sa kolegama i prijateljima

UPOZNAJ SAMOG SEBE
Dobar si čovjek tek onda, kad si i kod kuće,
I to ponajprije kod kuće, srdačan prema svima
Koji s tobom stalno žive, ljubazan
Prema njima i spreman im uvijek pomoći
… … …
(Phil Bosmans – Živjeti svaki dan)

Hej prijatelji moji dragi, kako bi bilo da jednom svi skinemo maske? I onda kad budemo dolazili kući, i onda kad budemo odlazili od nje.

Koliko si se puta upitao samog sebe kako si mogao povrijedili nekoga tko ti je bio tako drag, zašto si kupio plavu a ne crnu jaknu, zašto smo otišli na izlet u Dubrovnik a ne … Mora da je loš osjećaj kada imaš puno više ovakvih pitanja u svojoj glavi nego što se može nazrijeti odgovora na njih?! Prihvatiš prvi koji ti padne na pamet iako osjećaš da to nije ni blizu prave istine. Ah, Bože dragi, pa kako ne razumiješ, morao sam krenuti dalje a ne ostati zakovan u jednom trenutku do vječnosti.

Zašto je lakše staviti te proklete maske, ponekad tako teške i olovne da jedva dišemo pod njima. Ne vidim ti oči. Ne vidiš ih ni ti meni, pa što onda? Eh, onda dolazi trenutak kada u mrklom mraku pokušavamo pronaći nekoga tko ima volje i želje riskirati da nam strgne tu masku i baci je u vjetar daleko, da je više nikada ne uspijemo pronaći i ponovo staviti. I taman kada misliš da si ju uspio pronaći, shvatiš da je ta osoba u stvari samo tvoja iluzija nestvarna predodžba nje same sa još većom maskom od tvoje.

Prečesto se pred drugima praviš onakvim kakav nisi. Dobro to znamo i ti i ja. Čemu to? Bojiš se moje reakcije ako, ne daj Bože, pokažeš u jednom trenutku svoje istinsko «ja», ono pravo lice koje ne znaš više pokazati ni kada si zaštićen četirima zidovima svoje kuće?

Znaš li da si puno bliže istini nego što to misliš kad se nakratko uživiš u ulogu psihologa pa zaviriš u moje misli i srce. Moram ti nešto iskreno priznati. Prepuno je nepopunjenih praznina koje prijete da od tog srca učine bezdan i provaliju, kanjon rijeke iz koje je nemoguće isplivati, srce i dušu, koju ako jednog dana budem spremni darovati nekome, nitko neće htjeti, jer je postalo nemoguće opet ga oživjeti u punini osjećaja

Što će mi osoba koja ne zna prepoznati u veličanstvenoj sunčevoj zraci božji dodir koji On daruje svakome od nas? Ne misliš da je sad pravi momenat da skratimo vrijeme koje provodimo pod raznoraznim kreativnim maskama? Nakon svega što si mi učinio, mislio si da ću te prezirati. No, mislim da ti puno više zahvaljujem, jer učinio si me snažnijom, pametnijom, učinio si me borcem.

Samo me još nemoj pitati zašto ne dopuštam ni roditeljima, ni prijateljima da ako su već upoznali moju oseku, upoznaju i moju plimu. Na to ti pitanje, odgovor nikad neću dati. Jer kad me jednog dana budeš dovoljno poznavao, znam da ćeš ga sam dokučiti.

Svirajte mi jesen stize dunjo moja

2005-09-03T11:28:00.000+02:00

Sinoć je netko od gore vidio sve. Postavio je sve na svoje mjesto. To je tako, to je Đorđe Balašević. Riječi bi sve pokvarile, reče netko. Ali opet, tako je lako sklopiti priču od njegovih pjesama. Zavrijedila je ova noć i puno više od jedne priče. No, eto makar toliko od mene. Ovo je bio moj Mostar. Ovo ste bili svi vi koji volite Đoleta.

Lomio je umjesto srca, barijere koje su izgradili neki drugi. Iscrtao je naše portrete u samo nekoliko sati i učinio da zaboravimo sve one demone u nama. Pokazao je da, iako su nas lomili vali i šibale oluje, mi se ne damo i još nas ima.

Ispričao mi je netko jednom davno priču o Vasi Ladačkom i tada sam zavoljela Đoleta. Ispričao je tu istu priču sinoć i Đole po prvi put u Mostaru i volio ga je cijeli Mostar. Nisu mu trebali konji vrani, ni sat sa zlatnim lancem, nisu mu trebale njive plodne, niti vinogradi blagorodni. Imao je one koje voli. I oni su imali njega.

Nisam ga voljela, niti ga volim dan-danas. Ne Đoleta. Njega obožavam. Ne volim januar. Ne pitajte zašto, slaba sam na riječima, a bilo je nekako ovako. Nabacane riječi. Nadam se da će bar rijetki razumijeti o čemu pričam.
Bila je noć i dugo je stajao kraj prozora. Zapalio cigaretu i slušao tišinu i korake nekih noćnih ptica. Gledao ju je kako spava i sniva. Tek na trenutak uspio ju je čuti kako diše. Njenu je ljubav gazio. Nije ju štedio. Nije uspijevao stati ni ostati. I nije znao što će od njega postati. Nije znao da se voli jednom u životu i da to ne bira pamet, nego srce.
A ona je znala tko je on. Znala je da je svirac i da ga može oduvati najblaži nemirac. Znala je dobro, da će u po riječi stati i da se neće osvrtati. Nikada. Jer bio je tu onako samo da vrijeme brže proleti, ali nije ga bilo teško voljeti. Ne, uopće. Bilo ga je puno lakše voljeti nego što je on to mislio. I zaigrala je njena slika u njegovim zjenicama. Ludo. Divlje.

Tinjao je mjesec sinoć, nad Mostarom, a ne nad vrbakom. Ljubili smo dobre, ljubili smo lake, neki su bili dobri a neki ne, no svi su bili nevažni u tom trenutku naspram jednog i naspram jedne. Možda je to do bilo do ludog srca, možda je bilo do ludih snova, no sinoć je na stadionu vladala atmosfera koja se ne zaboravlja tako lako. Sinoć su skupa s onim 'koji se toliko promijenio' pjevali i neki novi klinci. Kockaju se i oni s prevarantom životom, kao i mi.

Morala sam sinoć čuti i tu romansu. Nije mi promakla ni jedna riječ. Đole, nešto sam ti htjela doviknuti u tom trenutku. Htjedoh ti reći kako nije istina da su sve prave ljubavi tužne, ali riječi ne htjedoše izići iz mojih usta. Ali zato si izmamio neviđen fenomen na mom licu. Dugu i kišu. Osmijeh i suzu. Otkako sam je prvi put čula, uvijek sam imala taj osjećaj da on neće biti u mojim svatovima. Sad znam, da će biti kući i naviti jednu laganu pjesmu koja nije za veselja i svatovac.

Ne pitam šta bi sad bilo kad bi se ponovo zbilo. Predstava je završena i mnogi su je shvatili do sad. Za sve je bolje tako. Samo se još pitam zašto sjećanja ne mogu da traju vječno i zar baš moraju na kraju sve slike izblijedjeti?!

Hvala vam svima, a ne samo njemu.

Znaš li ... ?

2005-09-02T17:13:00.000+02:00

Pitaš dal' se sjećam one noći i one stare trošne ceste kraj hladne rijeke gdje sam prvi put shvatila da ti je stvarno stalo do mene?!
Sjećam se i one noći kad sam ti došla sa tugom u očima, govoreći kako nisam položila neki ispit, a ti si rekao da ćeš učiti sa mnom i mučiti se koliko treba dok ja ne položim taj glupi ispit.
Tako je i bilo.
Položili smo nas dvoje još dosta ispita i prije a i poslije toga, ali onaj jedan nas koji nismo koštao nas je previše.
DOPUSTILI SMO DRUGIMA DA NAM SUDE I DA PRESUDE NAŠOJ LJUBAVI

Često te u snovima sretnem pa im se prepustim k'o malo dijete kad se prepusti brižnim rukama majke, bezbrižno se smijem dok te tražim skrivenog kao sunce među oblacima
Jer u snovima još te jednom mogu dotaknuti, pomilovati a tu nam ni oni što nas vole i mrze u isto vrijeme ništa ne mogu. Zato se i ne želim probuditi, želim još malo uživati i topiti se opet u tvojim zagrljajima kao nekada

Zar ti nisam rekla da ćemo jednog dana požaliti oboje, što nisi oteo svoju 'princezu' iz opasanog dvorca, iz ruku onih što uništiše naše snove?!
Zašto si im dopustio tako lako da se nasmiju u lice našoj sreći a govorio si da me ljubiš, da živiš za pogled i sjaj u mojim očima.
Toga sjaja više nema, ne dragi, nestao je otprilike onih dana kad nam je sudbina zapečatila kuverte života a ja ostala izvan tvoje

Ljubavi moja, ostao je gorak okus u ustima, gorak okus prošlosti i bespomoćna nada da će neki novi gutljaj iz bočice u kojoj kriješ svoj čarobni napitak pod imenom ljubav, opet preplaviti moje usne kako si ih nekada znao jedino ti preplavljivati beskrajnim cjelovima

Rekao si mi da budem sretna s nekim drugim, jer s tobom, eto ne mogu, ne smijem, ne zbog nas nego zbog drugih nismo smjeli, a trebali smo i mogli smo.
Bojim se ovog svog osjećaja. Bojim se da nikad neću moći biti tako sretna. Bojim se da neću zaboraviti to što smo mogli imati a nismo uspjeli. Bojim se da ću te čitav život tražiti, voljeti i osjećati ovako snažno kao sada.
Eh da smo samo znali tada kao što sad znamo. Trebala je ovo ovdje biti stvarnost a ne samo san, san koji više nemam kome ispričati. Kako me samo zaboli pomisao na trenutke kad si pričao kako ćeš me čekati pred oltarom, kako želiš da ti ja rodim jednu malu curicu koja će imati moju kosu i oči, a tvoju bradu i čelo

No, sad je kasno ljubavi. Prekasno smo shvatili da se zbog ponosa ne isplati izgubiti ljubav života i da nikad nije kasno reći «volim te»
Sad više nemamo prava na sreću, a njih dvoje nikada ne smiju saznati da se mi srećemo u snovima. Jer bi onda i oni patili kao što patimo nas dvoje.
Nemoj ponavljati svoje greške iz prošlosti
Ne daj nikome da uništi nečije snove, kao što su neki zli ljudi uništili naše.
Ona zaslužuje da te ima cijeloga. Ona koja nosi tvoje dijete pod svojim srcem
A ja te nosim u svom srcu i nosit ću te.
Zauvijek.

/dedicated to one strong, but sad, love/

Danas sam luda

2005-08-14T14:45:00.000+02:00

Naslov nije naznaka da će ovaj tekst biti posvećen Josipi Lisac. Daleko od toga da kraljica ne zaslužuje da pišem o njoj, no možda drugi put. Ovaj put idemo s opisom mog trenutnog stanja.

Ne, ne treba mi psihijatar, psiholog ili kvazipsiholog na koje nalijećem u posljednje vrijeme da dokučim podlogu ovakvog stanja … izaći će na vidjelo razlog, znam to 110%
Ne, nisam šokirana kada zateknem samu sebe ovih dana kako čačkam po nekim prethistorijskim pjesmama, CD-ovima Beatlesa ili gledam slike svojih roditelja s njihovog vjenčanja davne 67-e
Nema rasipanja osjećaja kao donedavno...sve je koncizno, sažeto u par riječi.

Upravo mi je pala na pamet jedna ideja:
Napisati poruku, staviti je u bocu. Ma ne, kakva boca? Šteta boce i poruke. Ta ionako neće stići do onoga kome je namjenjena, to se dešava samo u najdjetinjastijim bajkama a meni već odavno nije 7 i pol.
Imam ja bolju ideju, sjednem na vlak, odnesem tu bocu i poruku pred vrata nekome koga poznajem samo ovako virtualno, pozvonim i kažem «otvori bocu, odmotaj ovaj list hartije i učini ono što tamo piše» Naravno pod uvjetom da se vi ne biste zabrinuli za moje psihičko stanje i rekli - «Pogle' male što je LUDA»

S druge strane, tko zna možda bi neki od vas s iole širim rasponom granica normalnosti, odmahnuli glavom na ovaj iznad komentar pa mi prognozirali uspjeh s onu stranu vrata (s pretpostavkom da je tamo neki mladi, zgodni, simpatični predstavnik suprotnog spola:)
Ok, sad znam šta vas kopka. Ne znate šta piše na tom smotuljku od papira ali u tome i jeste poanta, znam ja i to je dovoljno. Sasvim dovoljno.

...

Znaš dragi, nisam se ni pokrenula kad sam začula tvoj glas sa suprotne strane handy-ja (jer fiksne telefonske žice već odavno nisu u modi) kao što je to bilo prije.
Samo sam nastavila tipkati ovu svoju LUDU priču, grickajući jabuku i nektarinu i naizmjenično između zalogaja ubacujući koju rečenicu u slušalicu handy-ja. Bože, zvučim samoj sebi napušeno k'o zadnji Turčin dok ti ovako nehajno nabrajam s kime sam se dogovorila za kavu a i dalje sjedim niti ne pomišljajući da ostvarim ijednu od tih beskrajnih ispijanja kava.
Da mi je bilo vidjeti izraz tvog lica - jesi li bio iznenađen ili si to očekivao po defaultu - kad sam dodala:
- «Kupila sam ti poklon, kad ćeš doći po njega? Ja ću biti…»
A onda muk u slušalici, zastadoh usred rečenice, jer sam se u djeliću sekunde sjetila se da sam zaboravila kupiti 'your special present', vrhunac mog stanja koji bi neki opisali kao osjećaj «danas sam luda»Kulminacija.

Majstor upada da popravi neka pokvarena sranja na frižideru, zamjeni masu kablova i napuni frižider nekim smrdljivim plinom. Fuj. Samo se nadam da to neće promijeniti okus moje polovice lubenice koja čeka da ja sagrickam jabuku i nektarinu

A ja i dalje ima onaj problem. Što sada s tvojim poklonom?
Eh, za sve je kriv onaj ženski sladunjavi glas koji se sa razglasa na aerodromu oglasio upravo u trenutku dok sam se dvoumila između preparirane medvjeđe glave za ukras nad vratima ili šaha sa figurama iz doba francuske revolucije...

Pao mi je kamen (bolje reći stjena) sa srca kad sam se sjetila da mi adut viri iz rukava. Pogled za 45 stupnjeva ulijevo i na onu omotnicu koja mi namiguje sa stola. A znate šta je u njoj?

Ovaj put ću vam otkriti jednu 'secret'.
To vam je dragi moji, omotnica sa 2 karte za sedmodnevni izlet na Maillorcu
Let's go!
Ionako odavno nisam nigdje putovala. A moji koferi nisu navikli tako dugo biti u ormaru i nedirnuti skupljati prašinu. Samo moram vam priznati, nešto. I dalje sam luda ;)

ZIVOT

2005-08-05T10:17:00.000+02:00

Otkrit ću ti tajnu o svom životu, kad me već pitaš kako živim?!
Dovoljno je da znaš da PREŽIVLJAVAM, samo da dočekam tvoj pogled
i trenutak kada će tvoja ruka pomilovati moju kosu
Više ne moraš znati osim da tog trena prestane kucati jedno srce
A sve one loše riječi što čuješ…
Znam, nije ni blizu dostojno jedne dame poput mene da ti to ovako govorim
ali reći ću ''odjebi sve to''
Snažnija sam nego što misliš
Mogu ja živjeti bez tebe
Mogu ja sve to, ali ne želim
Mogao si biti moja ispunjena želja,
jedna jedina koju mi zlatna ribica obeća ispuniti
onog dana kad joj podarih novi život u slobodi
Sjećam se kako si uvijek želio postati heroj.
Smijao si se kukavicama koji nisu imali muda PREŽIVJETI taj pakao života
koji smo svi proživljavali, pa su se uputili lakšim i kraćom stazom,
stazom koji vodi u propast a ne u život.
Nisi im zamjerio, samo si rekao «Ne želim vas više vidjeti»
a meni si pružio ruku onog proljetnog dana u zoru i rekao
«Ne brini, malena, PREŽIVJET ću ja»
Voljela sam te a ti to tada nisi znao
Sada znaš
I PREŽIVIO si tada, kao i ja
Mogao si biti moj anđeo koji će stajati uvijek uz mene
Ako budeš dovoljno slobodan jednog dana ćeš ispuniti prazninu
koja je ostala onog dana kad si otišao ne osvrnuvši se.
Sada trebam tvoju pomoć.
Živote pokazao nam je život da se sve mijenja kada to najmanje očekujemo
Pokaži mi da nije tako i povjerovat ću ti.
Ali istina je da sada očekuješ isto što i ja
Žena sam a ti muškarac
PREŽIVLJAVATI neke stvari je lakše udvoje
Život ide dalje a samo Bog zna što nas čeka sutra
Dragi moj, zar ne vidiš da želim biti tvoja samo ovaj put
Večeras ne mogu smisliti razloga da izbjegnem igru sudbine
Nisam stručnjak za pronalaženje pravih riječi
Ali dopusti da se poigram sa ovom melodijom
Možda jednog dana ispadne ljubavna simfonija
I vjeruj mi kad ti sljedeći put kažem - Volim te
Nakon toga nemoj više PREŽIVLJAVATI
Dosta mi je više
Preživljavali smo prošlost
I ja sad želim PROŽIVJETI budućnost
A ti si dio nje.

SNOVI I STVARNOST

2005-08-05T09:44:00.000+02:00

Susret.
Nakon pet godina bez riječi od tebe otkako sam te zadnji put pogledom ispratila preko sobe … jer nisam voljela ni tada ni danas one srceparajuće scene opraštanja na stanici – okruženi gomilom ljudi, nepoznatih likova, njih dvoje stoje sa suzom u oku, ne primjećuju nikoga iako mimo njih promiču desetine ljudi žureći nikuda a njima vrijeme stoji, onda još ono mahanje sa prozora vlaka koji odmiče prvo polako pa zatim sve brže … - ma čemu ta farsa, igranje scena iz niskobudžetnih filmova?!
Bolje je bilo onako, bez suvišnih promatrača, u tišini sobe, poljubiti te posljednji put i reći kako ti opraštam što si izdao moje povjerenje i što si napravio budalu od meneZamolit ću te još samo jednu stvar ove noći: nemoj mi pisati nikakva pisma ili slati poruke, zvati da mi čestitaš rođendan ili upitaš glupo - Kako si? Ne trebaju mi nikakve riječi ili podsjetnici da zadržim negdje sjećanja na ono šta smo imali nas dvoje, jer sjećanja neće iznevjeriti … kao što si tiTvoj molećivi pogled i riječi:
- «Zašto mi to govoriš kad znaš da neću izdržati da ti se ne javim ili ti barem pošaljem čestitku za Božić i rođendan???» govorile su mi da nisi shvaćao da ne želim čitati tvoje riječi, tvoja pisma, poruke, gledati tvoje slike … dok si ti negdje daleko mislima i tijelom.

Sada, nakon što si se tako najednom pojavio u gradu nakon pet godina i poručio po Mariji da se nađemo «u srijedu, u podne u parku», nisam razmišljala ni trena da dođem ili ne, ta sad je već bilo puno lakše slušati te kako govoriš:
- «Znaš li da sam u ovih pet godina stotinu pisama napisanih tebi morao spaljivati da ti ih ne pošaljem, da održim to posljednje obećanje tebi. Bilo ga je teško održati, pogotovo kad znaš koliko sam puta dok smo bili zajedno, znao uzeti papirić iz notesa na trpezarijskom stolu i prepisivati na njega neke gluposti sa svoga srca i duše … Usput uživati gledajući te kako krišom pokušavaš to pročitati iako znaš da ćeš taj papirić sa nažvrljanih par stihova ili rečenica držati u ruci za pet minuta i uvjeravati me kako je šteta da ne skupim te svoje stihove i priče u neku zbirku i izdam, kako ćeš mi ti pomoći da ostvarim taj san ... A onda si me u toj jednoj jedinoj rečenici, posljednjoj koju sam čuo od tebe prije 5 godina, «zamolila» nešto što mi je bilo sto puta gore nego da si uzela nož, zabola mi ga srce i pustila da iskrvarim ... Jer tvoja «molba» je značila da se moram odreći svog i tvog, našeg sna o pisanju i izdavanju tih redaka napisanih samo za tebe i zbog toga da ih baš ti možeš čitati»

- «Sjećam se toga, sjećam se tih tvojih izleta i poetskih pokušaja, moram ti priznati jako uspjelih pokušaja … jesam li ti rekla da me sjećanja neće iznevjeriti .. kao ti?! A da li se ti sjećaš onoga popodneva kada si ti zavaljen u fotelji čekajući moj povratak sa predavanja, napisao jedan od zadnjih «notes-pisamaca» za mene?»

Izvukla sam iz torbice jedan napola presavijen listić iskinut iz rokovnika … ispod zaglavlja i nekog nevažnog datuma, stajalo je:

"Šta je lakše voljeti nego SAN? … Šta je teže voljeti nego STVARNOST? … Šta je lakše imati nego STRAST? … Šta je teže nego BITI PAR?"

A ispod toga stajalo je napisano drugim rukopisom:

"Dragi, imali smo puno SNOVA … Imali smo puno STRASTI i to strast iz snova … Ali u STVARNOSTI nikad NISMO BILI PAR!!!"

2005-06-21T12:00:00.000+02:00

SUNSET - how it looks from my airplane...

2005-06-21T11:58:00.000+02:00

Ivana & me in Frankfurt am Main

2005-06-21T11:56:00.000+02:00

I lost my heart in HEIDELBERG

nepravda

2005-06-10T10:14:00.000+02:00

E ovo ja zovem nepravdom.
Preletim bljesak.info maloprije i gledam kako mali sinoc uziva u fashion-u i pogledu na manekenke kojima (sasvim slucajno) sklizne grudnjak

A ja ´vamo u bijelom svijetu baustelam i maltretiram se s nakvim starim znanstveno-istrazivacko-molekularno-biokemijski-posrano-nabijem-ih-na-da-ne-prostacim.... zavrzlamama stranih i nasih nadobudnih znanstvenih snaga, pihhh

Pa nek´mi jos netko kaze da se znanost isplati vise od umjetnosti??

Glumica iz filma zvanog ''Zivot''

2005-06-03T16:04:00.000+02:00

Milijardu misli zatočenih u glavi, nedorečenih…znam da ne vrijedi boriti se protiv vulkana u meni … a vani hladna novembarska kiša i Čolin glas iz zvučnika

''Pričaj mi makar bajke bile to, pričaj mi ti ćeš otjerati zlo,
pričaj mi nek me umire na čas, tvoje ruke i tvoj glas...

Ti si jedina od svih koja dođe kada treba,
ti si sunce moga neba, tebi mogu reći sve…''

Spremam se reći ti sve. Život mi je razdijeljen na dva dijela, onaj prvi dio – za publiku, a drugi dio – za tebe i još par osoba koje su rezervirale svoje mjesto u mom životu. Vjerujem da se i ovi drugi, nazovimo ih 'povlašteni' sigurno nekad pitaju: Je li to što vide u meni i o meni baš prava istina? Ne skrivam li dosta tajni duboko u sebi?

A odgovor nejasan, neobjašnjiv, nedoumica.I onda odjednom, nenajavljeno iz guste magle, iz mase likova poznatih i nepoznatih, pojavljuješ se TINe mogu pred tobom ništa sakriti. Gledaš li ove pokrete ruku koje hoće da te zagrle? Znaš da oboje imamo tajne i da nikad nećemo razumjeti dokraja onoga drugog, ali ipak želim to, živim za to.

Znaš … moram ti priznati, kad god sam htjela reći nešto, bojala sam se da te ne povrijedim i još više da te ne slažem. Jer lako je povrijediti, a teško je biti povrijeđen; lako je lagati a teško je kad te slažu; lako je prevariti a teško biti prevarenPoznaješ li ovaj strah? Bojim se sama svojih misli, ovih tu riječi koje sada pišem … jer ne želim priznati. Strah me onoga što drugi s lakoćom izgovaraju … ne želim izgubiti te zbog toga...postaješ dio mog svijeta, ono o čemu mnogi drugi sanjaju, postaješ dio svega onog sto se ne usuđujem dijeliti s drugima

Možda ne znaš, ali pitam samu sebe ponekad: ''Bi li bilo bolje da sam otpočetka lagala...da sam glumila? Da sam to sve onako kurvanjski odradila, poput naših političara, i onda se nevrijeme izmakla'' Vidiš li ovo ''glumica'' – sve mi češće pridaju taj epitet, počinjem se pitati koliko ima istine u tome?! Ovaj put nikakve. Da sam glumila pred tobom bar upola tako uvjerljivo kao pred drugima...tko zna, možda te ne bih...ne znam…ma bih … i tada bih željela postati dio tebe, osjetiti sve tvoje poljupce, milovanja, dodire

Samo ti znaš neke moje tajne...dio sam nečeg sto drugi ne vide...muzika i ti ste sve sto imam za uživati u tome.
Sto radiš tu?
Večeras pokušavam smisliti tekst za ovo...ali ne uspijevam, možda je i bolje ovako 'bez predumišljaja'...od srca, pišem, gledam, čitam, brišem, pa opet iznova pišem i tako daljeEto, živote polako mi istječe vrijeme za ovo pisanje...idem opet u mrak i noć, skrivena od tuđih pogleda i znaš šta?! Nije čudo to što sam opet ostala nedorečena...opet mi u svemu tome nedostaješ….nadam se, samo, da ću jednom imati te samo za sebe...da ćeš me željeti kraj sebe.

Jel' previše istine i patetike za jednu ovakvu večer!? Eto, na kraju zastori još jedne noći se spuštaju, svjetlost se pali, predstava završava, a ja mogu da biram i opet izabirem isto … da igram svoju ulogu. Baš onako kako netko napisa: "WORLD IS STAGE AND YOU MUST PLAY A PART"

One of Hundred and one roses

2005-05-15T15:42:00.000+02:00

I give you this rose like a sign of my love and you must know just one thing: my love is bigger than this lake

Rodjendanska prica

2005-05-15T15:27:00.000+02:00

(napisano i objavljeno na jednom drugom mjestu ... ali povijest se ponavlja ... nove operacije su pred meni najblizim osobama, obitelji ... a ova prica nije daleko od istine ... za par dana toj osobi rodjendan ... za par dana mu i operacija ... pomolila sam se i sada cekamo skupa taj dan)

Zora je polako ustupala mjesto jutru. Još je bio mrak vani, ni pijetlovi nisu pustili glasa, a ja sam već bila budna, ležala u krevetu i razmišljala

Doktor je ušao u sobu i prozborio: «Danas je operacija…jesi spremna…nemoj se bojati….brzo će biti gotovo»

Eh, lako je njemu bilo pričati. Nije on bio tako prestrašen, tako bespomoćan, tako usamljen na svoj rođendan, kao ja
- Dragi Bože, može li moja rođendanska želja biti da su neki dragi ljudi tu sada …. da me drže za ruku … da se ne osjećam ovako kako se osjećam … da ne moram ići na tu glupu operaciju baš danas …da mi sada donesu moju rođendansku tortu a ja pušem svjećice i…
Doktor me opet prekinuo u tom razmišljanju
- «Poslijepodne ćeš već biti u svojoj sobi…kasnije će doći tvoji roditelji, prijatelji i svi ostali, pa ćeš dobiti svoj poklon»

Ali ja nisam željela skupe poklone, samo sam željela da nisam sama u ovoj prokletoj sobi na svoj rođendan!! Nisam mogla izdržati više, prekrila sam lice bijelom plahtom na kojoj je bio 'utetoviran' naziv bolničkog odjela na kojem sam provela već dva tjedna, i suze su same potekle

U tome trenutku otvorila su se vrata i u sobu je ušla sestra gurajući ispred sebe kolica u kojima je sjedio momak, kako mi se učinilo tada, par godina mlađi od mene
Nasmiješio se, a ja sam uzvratila osmjeh i bilo mi je malo lakše ….više nisam bila sama, rođendanska želja mi se ispunila a nisam čak ni ugasila svjećice na torti

On je doživio nesreću s autom … najbolji prijatelj mu je bio u teškom stanju i doktori su se upravo borili za njegov život…on će morati ići na operaciju, ali to nije bilo ono što ga je najviše mučilo
Okrenuo se prema meni i počeo govoriti preplašenim glasom «Strah me za Ivana, to mi je najbolji prijatelj još iz vrtića, nas dvojica smo toliko toga prošli skupa, od prvih izleta na more sa motorom, preko srednjoškolskih ljubavi, do ovog studija koji smo skupa upisali tu prije 4 godine. Ne znam hoću li moći preživjeti ako se on ne oporavi, a doktori kažu da postoji takva mogućnost. Joj, kako bih volio da sada nisam sam ovdje, da je još netko tu kraj mene, pogotovo danas … znaš, danas je moj 23-i rođendan»

Pogledala sam ga s nevjericom i izustila nešto u stilu «Znam kako se osjećaš!»

Nastavili smo pričati o svojim prijateljima, fakultetu, studirao je veterinu a ja medicinu, čak smo i tu imali dodirnih točaka, a i braća su nam se zvala isto, i moje najdraža boja bila je bijela

U jednom trenutku pogled mi je pao na sat iznad vrata … mala kazaljka se jako brzo približavala broju 10 koji je označavao trenutak kada će mi staviti masku za anesteziju a ja se ubrzo nakon toga više ničega neću sjećati…
Bio je to najneobičniji rođendan i najbrže ispunjenje rođendanske želje koje ću pamtiti do onog dana kada mi više neće biti potrebno ispunjenje rođendanske želje da se susretnem sa onima kojima su mi bili dragi a koji nisu više sa mnom

Prayers in the Night ... Medjugorje

2005-05-14T23:17:00.000+02:00

Mom Andjelu

2005-05-14T22:33:00.000+02:00

Premalo je vremena prošlo da bih ga sa sigurnošću mogla ovako jako osjećati, da bi me mogao dotaknuti u dušu i srce ovako brzo i lagano kao da ga je sami povjetarac donio i ostavio tu pred mojim prozorom
Bio je tako mlad i tako neiskvaren, tako ranjiv da si ga jednom jedinom riječju mogao povrijediti i slomiti mu srce, ali istom tom ranjivošću i neiskvarenošću slomio je on mene … slomio je moje, godinama nagomilavane, predrasude prema muškarcima, one koje nisam ja htjela ali drugi su mi ih namećali

Ne znam ni ja sto sam željela od njega. Ma kako glupo zvučalo, željela sam gledati te oči pune djetinje dražesti … iako se tu i tamo mogla nazrijeti sjenka tuge ili razočarenja, neke potihe patnje za rodnim gradom, prijateljima, bivšim i još više budućima ljubavima, bio je on netko pred kim stoji čitav život
Uživala sam u svakom trenutku, u svakom njegovom pitanju i znatiželjnom pogledu, ja sam upijala nešto drugo … dok me preplavljivao osjećaj probuđene želje za nečim što možda neću nikada imati, ali za što vrijedi živjeti i čekati

Život ide dalje, vrijeme broji svoje dane i godine a ja se ne želim probuditi iz ovoga sna … možda su kriva osjećanja koja stupaju na scenu u ovo doba noći, negdje između sna i jave … voljela bih da je tako
Ne znam trebam li optužiti daljinu koja nas razdvaja … ljudi su skloni tome ionako, optuživati, ali nikada sebe, uvijek je netko i nešto drugo kriv…doba noći, daljina, izazovi sve veći od većeg
Ne mogu vjerovati ali uspio me trgnuti, mene koja sam uvijek bila nepovjerljiva, poljuljao zidine davno sazdanog zida nepovjerenja i natjerao da s njim poželim podijeliti svoja shvaćanja čuda zvanog život … svoje shvaćanje ljubavi, ako je ima tamo negdje.
Željela sam mu tako jako sam željela reći kako se treba znati prepustiti sreći, a
ujedno sam se bojala možda i više od njega

O da mi je dočekati trenutak kada ga neka nestašna maglovita ruka dovede k meni. Od tog trena znala bih da još uvijek postoje ljudi iskreni i istiniti poput leta ptice, koji tako strastveno brane ono u što vjeruju svim srcem, ljudi poput njega, mog anđela…

Možda bi bilo bolje da sada prestanem pisati
Nemam mu pravo sve ovo govoriti
Nemam mu pravo vjerovati…ali vjerujem

(ova je prica ugledala svjetlo dana jednom davno, ali zasluzuje da je se ponovno sjetim pogotovo u trenucima nedostatka nove inspiracije )

Graduation ceremony & commencement

2005-05-10T23:44:00.000+02:00

That was moment after me and my colegues became officially MDs (Medical doctor) and after we said Hipkrates swear in fron of hundreds of our friends, families and colegues in November of 2004.

San il' java

2005-05-07T15:48:00.000+02:00

Vani je hladno
a prozor na tren otvoren
propusti tu hladnocu u sobu i
osjetim je na licu, zebu mi ruke
ali u srcu ono malo topline
ne da se otjerati tako lako
kao u nekom snu zacarana dozivam ti ime

Nada da me cujes ispunja mi dusu
Na trenutak zaklopim oci i vidim tvoje lice
Osvijetljeno svjetlom krijesnica u noci

Budna sam a sanjam
Znam da nisi tu a ipak osjecam te
i to tako blizu da mi od tvog daha
podrhtava citavo tijelo

Odjednom sve je stalo u trenutku
gledam je li san jos uvijek ili je java
tvoje usne na mojima
taj poljubac nikad zaboraviti necu
bijase vatren, iznenadan, dug i njezan
a san se stopi sa javom

nemoj me nikad pitat
tko, kada, zasto i zbog cega
zelim samo jedno da znas

ja u ovoj noci sama bila nisam
progutala je tama samocu
a mene i tebe osjecam da nikad nece

Do ponovnog susreta…

2005-05-07T15:44:00.000+02:00

Manuela je bila tip osobe koji privlači ljude svojom karizmom.
Ljepotom, osobnošću, ljupkošću osvojila je srca svih nas.
Nosila se s teškim djetinjstvom…majkom koja je napustila nju i dva brata kada joj je bilo 14 godina….ocem koji se više brinuo o svom crnom Jeep-u nego o djeci

Od prvog trenutku i od prvog pogleda u te krupne smeđe oči imala sam dojam da u toj djevojci ima nešto posebno. Znale smo sate i sate provoditi na klupi u parku, sjedeći, pričajući…kad god bih pokrenula priču o njoj i njenoj obitelji, zastajala bi i oči bi joj se zacaklile, ali nikad ama baš nikad nije dala da ja vidim kako suza klizi niz njene obraze

I onda, u 9.30, ujutro, 15. januara 1999. godine u mojoj sobi zazvonio je telefon.
S druge strane začuo se glas Olivere, Manueline prijateljice i cimerice. Rekla je da se Manuela nije javila već 3 dana, a posljednji put kad ju je vidjela izgledala je uzrujano, plašila se da nije nešto pogubno učinila samoj sebi.
U istom trenutku zazvonio je mobitel, kraj mog uzglavlja.
Moj otac i glas koji govori: - ''Živote, kažu da je Manuela mrtva''
Osjetila sam kako mi srce zastaje. A u istom trenu kao da je djelić duše izišao iz mog tijela. Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Slušalica od telefona u lijevoj ruci i Oliverin glas kako nekontrolirano viče: ''Šta je bilo? Reci mi!! Molim te, reci mi!! Šta se desilo…''

Nisam uspjela ništa izustiti, uspjela sam stajati tako kraj telefona još trenutak-dva i onda mi je slušalica ispala iz ruke, izgubila sam kontrolu nad svojim tijelom i samo se spustila na jastuk jecajući.

Navodno da je nađena u stanu od poznanika, predozirana nekom kombinacijom heroina i kokaina. Nisam mogla povjerovati u sve to. Morala sam, jednostavno sam je morala vidjeti…još jednom vidjeti te krupne prelijepe smeđe oči.

Ušla sam sama u tu prostoriju, tako hladnu, tihu, stravičnu. Ničeg nije bilo unutra, osim dva metalna stola. Na jednom je ležalo nečije tijelo. Trebalo mi je 5 ili više minuta dok sam se uspjela pomaknuti od vrata do tog stola. Bila je to ona.
Bila je to Manuela.

Pogledala sam je u oči, bile su otvorene, ali prazne. Tek tada sam znala da je više nema, da je otišla. Imala je 16 i pol godina kad sam prvi put držala njenu ruku u svojoj, upoznavajući se, a tek 19 i pol kad sam to učinila posljednji put, opraštajući se od nje.

Do ponovnog susreta, moja draga Manuela…do ponovnog susreta tamo negdje

Mostar

2005-05-06T23:27:00.000+02:00

my first blog try

2005-05-06T23:07:00.000+02:00

hello people
...
bye bye people