Mom Andjelu

Premalo je vremena prošlo da bih ga sa sigurnošću mogla ovako jako osjećati, da bi me mogao dotaknuti u dušu i srce ovako brzo i lagano kao da ga je sami povjetarac donio i ostavio tu pred mojim prozorom
Bio je tako mlad i tako neiskvaren, tako ranjiv da si ga jednom jedinom riječju mogao povrijediti i slomiti mu srce, ali istom tom ranjivošću i neiskvarenošću slomio je on mene … slomio je moje, godinama nagomilavane, predrasude prema muškarcima, one koje nisam ja htjela ali drugi su mi ih namećali

Ne znam ni ja sto sam željela od njega. Ma kako glupo zvučalo, željela sam gledati te oči pune djetinje dražesti … iako se tu i tamo mogla nazrijeti sjenka tuge ili razočarenja, neke potihe patnje za rodnim gradom, prijateljima, bivšim i još više budućima ljubavima, bio je on netko pred kim stoji čitav život
Uživala sam u svakom trenutku, u svakom njegovom pitanju i znatiželjnom pogledu, ja sam upijala nešto drugo … dok me preplavljivao osjećaj probuđene želje za nečim što možda neću nikada imati, ali za što vrijedi živjeti i čekati

Život ide dalje, vrijeme broji svoje dane i godine a ja se ne želim probuditi iz ovoga sna … možda su kriva osjećanja koja stupaju na scenu u ovo doba noći, negdje između sna i jave … voljela bih da je tako
Ne znam trebam li optužiti daljinu koja nas razdvaja … ljudi su skloni tome ionako, optuživati, ali nikada sebe, uvijek je netko i nešto drugo kriv…doba noći, daljina, izazovi sve veći od većeg
Ne mogu vjerovati ali uspio me trgnuti, mene koja sam uvijek bila nepovjerljiva, poljuljao zidine davno sazdanog zida nepovjerenja i natjerao da s njim poželim podijeliti svoja shvaćanja čuda zvanog život … svoje shvaćanje ljubavi, ako je ima tamo negdje.
Željela sam mu tako jako sam željela reći kako se treba znati prepustiti sreći, a
ujedno sam se bojala možda i više od njega

O da mi je dočekati trenutak kada ga neka nestašna maglovita ruka dovede k meni. Od tog trena znala bih da još uvijek postoje ljudi iskreni i istiniti poput leta ptice, koji tako strastveno brane ono u što vjeruju svim srcem, ljudi poput njega, mog anđela…

Možda bi bilo bolje da sada prestanem pisati
Nemam mu pravo sve ovo govoriti
Nemam mu pravo vjerovati…ali vjerujem

(ova je prica ugledala svjetlo dana jednom davno, ali zasluzuje da je se ponovno sjetim pogotovo u trenucima nedostatka nove inspiracije )